Studentski protesti u Srbiji: Ispit na otvorenom

Vučićeva dominacija u politici Srbije je neprikosnovena dok se ne pojavi konkretan protukandidat koji bi mogao kanalisati nezadovoljstvo u stvarnu političku promjenu. S druge strane, Vučiću otežava neuspjeh u kreiranju efikasne protuteže protestima.

Učionica se često percipira kao prostor stroge hijerarhije, gdje profesor drži konce vlasti, a studenti su ti koji se podređuju. Međutim, ovaj prostor nije samo mjesto formalnog obrazovanja; on je i prirodni habitat studenata, gdje se testiraju odnosi moći i autoriteta. Interakcija između profesora i studenata predstavlja jedan od prvih susreta s dinamikom vlasti, institucionalnim ograničenjima i mogućnostima otpora. U tom fluidnom prostoru, studenti imaju priliku ispitivati autoritet na suptilan način, koristeći geste poput ironičnog osmijeha ili prevrtanja očima, što može remeti tok predavanja i staviti profesora u neugodnu poziciju.

Svaka reakcija profesora, bilo da se radi o sankcionisanju ili ignorisanju, nosi određeni rizik. Sankcionisanjem može izgledati nesigurno, dok ignorisanjem ostavlja dojam gubitka kontrole. Ova dinamika jasno pokazuje da hijerarhija u učionici nije apsolutna, već podložna stalnom testiranju i prilagođavanju. Kada se ovaj odnos moći prenese na širi društveni okvir, pojedinci suočeni s autoritetom mogu pronaći utočište u „psihologiji mase“. U masi, pojedinac dobija osjećaj pripadnosti i oslobađa se stega lične odgovornosti, crpeći hrabrost iz brojnosti grupe.

Kada se stvori sinergija između mase i studenata, studentski pokret prestaje biti obična grupa nezadovoljnih građana. Moć kolektivne energije studentskog aktivizma otežava institucionalni odgovor kroz uobičajene mehanizme kontrole. Sankcionisanjem vlast može stvoriti simbol otpora, dok ignorisanjem ostavlja dojam slabosti. U oba slučaja, protesti ne nestaju; naprotiv, postaju otporniji na pritiske i nastavljaju destabilizovati ustaljeni poredak.

Predstavnici srbijanskih vlasti, predvođeni predsjednikom Aleksandrom Vučićem, tvrde da su protesti nelegalni i predstavljaju udar na ustavni poredak. Međutim, njihova reakcija je paradoksalna. Umjesto da stabilizuju situaciju, vlasti su se odlučile za dodatno obustavljanje javnih servisa, otežavajući funkcionisanje sistema koji tvrde da žele zaštititi. Na dan velikih protesta, 15. marta, mediji su izvijestili o otkazivanju vozova i autobusa ka Beogradu, dok su prevoznička preduzeća suspendovala linije prema glavnom gradu. Ovi potezi dodatno su potvrdili nesigurnost vlasti u suočavanju s pokretom čija brojnost izmiče kontroli.

Obrisi „druge“ Srbije prepoznaju se u popularnoj kulturi novih generacija. U tom skupu ideja, optužbe za izdaju i antiustavno djelovanje nemaju težinu kao kod onih koji ih doživljavaju kao svetogrđe. Polarizacija ne ide u prilog ni Miloradu Dodiku, koji pokušava predstaviti ustavno pitanje kao pitanje opstanka srpskog naroda. Dok vlast označava demonstrante kao ekstremiste, druga strana polarizovane Srbije ove optužbe ne doživljava ozbiljno. Kroz društvene mreže, demonstranti su popularizovali vlastiti vokabular, otvoreno prkoseći vladajućim strukturama.

Jedan od izraza koji se gotovo poistovjetio sa studentskim protestima jeste „ćaci“. Ovaj termin, koji je nastao kao ironična reakcija na insistiranje na povratku u školu, postao je simbol studentskog otpora. Kada su studenti započeli kampovanje u Pionirskom parku, prostor je dobio naziv „Ćacilend“, a učesnici protesta postali su „ćaciji“. Iako termin nije imao pozitivnu konotaciju, Vučić je pokušao da ga prisvoji, pokazujući svoje „samopouzdanje“. Međutim, ovo preuzimanje termina odražava nemoć u kreiranju sopstvenog diskursa.

Studentski pokret, koji je postao najveći izazov za Vučića, prerastao je izvorni okvir zahtjeva za odgovornost zbog tragične nesreće u Novom Sadu. Uz podršku starijih generacija, protesti su izbjegli da budu svedeni na generacijski bunt. Ovo međugeneracijsko savezništvo proširilo je kontekst protesta, otvarajući prostor za rješavanje rana iz bliske prošlosti. Paralele s protestima iz 2000. godine, koji su doveli do svrgavanja Miloševića, ponovo su u fokusu. Dok jedni vide Vučića kao nastavak Miloševićevog režima, drugi to vrijeme pamte kao izdaju srpskog naroda.

Demonstrantima otežava situaciju to što su još uvijek daleko od političke artikulacije svojih zahtjeva. Jasno se distanciraju od političkih stranaka, što im donosi autentičnost, ali umanjuje potencijalni uspjeh. Vučićeva dominacija u političkom životu Srbije ostaje neprikosnovena sve dok se ne pojavi konkretan protukandidat. S druge strane, Vučić se suočava s izazovom neuspjeha u kreiranju efikasne protuteže studentskom pokretu. Iako je „Ćacilend“ zatvoren, Vučić najavljuje kontraproteste, ne prepoznajući suštinu problema. Studentski pokret nije trenutni izljev nezadovoljstva; on je simptom dubljih društvenih tenzija koje se ne mogu riješiti pukim demonstracijama snage..

U ovoj situaciji, prava opasnost leži u prividnoj tišini. Ovaj izazov nije poput visoke temperature koja može „srušiti pacijenta“ u trenutku, već poput temperature koja polako tinja, iscrpljujući organizam. Kako god se odvijala priča o nastavku akademske godine, studenti u Srbiji će se suočiti s novim ispitima, kako u učionici, tako i izvan nje.

Izvor: TRT Balkan